moj pogled je amfetaminsko ustrežljiv in verjame, da je farmacija od boga dana znanost. zjutraj, ko misli še niso zbrane, grem z roko čez trebuh in pričakujem bedra. čuden občutek. vstala bom, bom, poznal me boš. ne znam z obljubami, ne maram jih, a sem nagnjena k dajanju obljub z nonšalanco. če nadzorujem življene, drsi. teče počasi – in vendar teče. in nikdar se na nikogar ne ozira. nima meja. pazi to, enkrat sem videla starega jokati, bila je strašno nerodna stvar. slabo je videl in po navadi sem mu jaz govorila, kakšna luč je na semaforju. ampak takrat, ko je jokal, sva se peljala na deželo. on in jaz. bila je zelena. jokal je. jaz sem razmišljala le: pa kaj, za vraga, ti je, me zajebavaš? kaj mi zdaj jokaš? saj nisem jaz tebe sklofutala.
Prevod: Stanka Hrastelj
moj je pogled amfetaminski susretljiv i vjeruje kako je farmacija bogomdana znanost. jutrima, dok još ne razmišljam, rukom prelazim preko stomaka i nadam se bedrima. čudan osjećaj. ustat ću, bit ću i znat ćeš me. ne znam s obećanjima, ne volim ih, a sklona sam obećavati s nonšalantnošću. život klizi kad ga ja kontroliram. ide polako i ide svejedno. i nikad se ne obraća nikom. nema granica. pazi, ja sam ti jednom vidjela svog starog da plače i to je bila jako nezgodna situacija. on je imao loš vid i ja bih mu obično govorila koje je svjetlo na semaforu. a taj dan kad je zaplakao vozili smo se na selo. on i ja. bilo je zeleno. plakao je. ja sam samo razmišljala: pa koji je tebi vrag, jebo ti sebe? šta sad ti tu meni plačeš? pa nisam ja tebe ošamarila.